Malechka

"Bože brani ga od zla!"


22.01.2008.

"Dramaticna ispovijest Andrijane Budimir"

Uoči 27. rođendana svoje najveće ljubavi, Toše Proeskog, te godišnjice njihove veze, Andrijana Budimirotkriva kako se nosi s tragičnim gubitkom te govori o detaljima njihova zajedničkog života

Andrijana Budimir nakon tragedije više ne može slušati Tošine pjesmeAndrijana Budimir nakon tragedije više ne može slušati Tošine pjesme Zadnji sam put s rukometašicom Andrijanom Budimir, djevojkom pokojnog makedonskog pjevača, razgovarala dan nakon sprovoda, u njegovoj rodnoj kući u Kruševu kad je dala ekskluzivni intervju za Extru. Nakon tri mjeseca tijekom kojih se nismo vidjele, Andrijana je vidno mršavija, no došla je s osmijehom. Odvela me prvo u restoran s domaćom makedonskom kuhinjom u središtu Skopja u kojem su na zidovima njezine i Tošine slike iz doba kad su tamo zajedno jeli. Tek kasno popodne otišle smo u njezin unajmljeni stan u kojem živi od pogibije i u kojem smo vodile intervju. Tijekom razgovora nekoliko je puta zaplakala, no na svako je pitanje spremno odgovorila. Molila me samo da napišem sve od riječi do riječi kako mi je rekla i odbila autorizirati tekst.
EXTRA: Koja je to glazba koja vam svira kad zazvoni mobitel? Očekivala sam da ću čuti jednu od Tošinih pjesama.
- Nikako ne mogu slušati Tošine pjesme. Jako mi je teško kad čujem koju od njih. Kad uđem u kafić ili taksi, ako slučajno čujem njegovu pjesmu, tražim da je promijene. Još uvijek nisam pogledala intervju s Vesnom Petruševskom snimljen noć uoči njegova stradanja. Nemam snage da ga slušam niti gledam. Pjesma koja mi svira na mobitelu je "Un angelo", talijanskog pjevača Gigija Finizija. To je bila Tošina omiljena pjesma.
EXTRA: U zadnja tri mjeseca puno se pisalo o vašem odnosu s Tošom. Koliko su vas povrijedile izjave pojedinaca kako vaša veza nije bila toliko ozbiljna koliko ste tvrdili u intervjuu za Extru samo dan nakon sprovoda?
- Nije me to puno pogodilo zato što znam od koga su dolazile takve informacije. Iskreno, sve to uopće više nije bitno. Bitno je ono što ja znam. Što će se pisati po novinama sad kad više njega nema, potpuno je svejedno. Nemam se kome opravdavati za išta.
Andrijana Budimir razgovarala je s Jelenom Badovinac, novinarkom Extre, u svom stanu u SkopjuAndrijana Budimir razgovarala je s Jelenom Badovinac, novinarkom Extre, u svom stanu u SkopjuEXTRA: Kako je izgledalo jutro kad ste saznali da je Toše poginuo? Možete li se sjetiti detalja?
- Nazvala me prijateljica Anželika, koja me i upoznala s Tošom. Anželika je davno radila kao novinarka, tako je i njega upoznala. Nju je pak zvala novinarka koja radi u Bruxellesu i koja joj je javila da se dogodila nesreća, ali da ne znaju što se točno dogodilo. Ustala sam iz kreveta i tad me nazvala moja najbolja prijateljica Maja Popović, rukometašica koja je tada bila u Španjolskoj. Rekla sam joj histerično na telefon: "Zašto me svi zovete, zašto me svi pitate za njega?" Zvala sam odmah Tošu, koji mi se nije javio, pa Đoleta i napokon Simonu, asistenticu koja mi je rekla da je mrtav. Odgovorila sam joj da joj ne vjerujem, na što mi je rekla da su je zvali iz bolnice. U tom trenutku mi se na vratima stvorila moja prijateljica, rukometašica Indira Kastratović. Sjećam se, iza nje su stajali čuvari kompleksa koji su također čuli da se dogodila nesreća, ali nisu znali detalje. Znam da sam se srušila na vratima i tad je Indira zvala Hitnu pomoć, nakon čega me odvela k sebi. Rekla sam joj samo da ode u kuću po neku odjeću jer ga ne želim sahraniti u pidžami.
EXTRA: Tijekom ova tri mjeseca, mnogi su njegovi obožavatelji ostavljali svoje osobne stvari na groblju. Mnogi su čak slavili i doček Nove godine na grobu. Jeste li vi ostavili što?
- Ne. Moje omiljeno cvijeće su bijele ruže i Toše mi ih je uvijek nosio. Najstrašnije od svega je to što sad ja svaki put nosim njemu bijele ruže na grob. Nema potrebe za ičim drugim. Ostavila sam mu dio sebe i to je ponio. Što bih mu ja mogla drugo ostaviti osim sebe?
EXTRA: Kad ste zadnji put bili u Kruševu?
- Nisam bila otkad je bio parastos, četrdeset dana nakon pokopa. I to sam došla nakon što su otišli novinari. Zašto bi netko morao gledati moju tugu i bol i sve to slikati? Otišla sam kasnije jer je to bio jedini način da budem sama s njim. Čak su se iz poštovanja neki ljudi sklonili kako bih bila sama s njim. Otada nisam bila u Kruševu zato što mi je doktor to zabranio, jer svaki put nakon što odem na grob završim u bolnici. Nosim ga u sebi i tu će uvijek i ostati. Gdje god sam ja, tu je i on.
EXTRA: Dva tjedna nakon smrti, prvi ste i posljednji put ušli u stan u skopskom naselju Zlokućani. Koje ste uspomene ponijeli iz kuće?
- Uzela sam jednu njegovu majicu i stvari koje mi je kupio, poput ogrlica, osušenog cvijeća. Uzela sam uspomenu iz Izraela, kamenčić i cvjetić koje smo uramili u staklo a međusobno smo si ih poklonili. Uzela sam i plišano prase. Kad sam došla u Skopje, donijela sam sa sobom ružičasti jastuk na kojem je bilo nacrtano prase. Prvu noć smo se stalno svađali oko toga čiji je jastuk. Kad smo bili u Izraelu, kupio mi je privjesak s likom Bogorodice, a ja sam njemu na aerodromu kupila jastuk sličan mom, samo plave boje. Taj je jastuk od tada nosio svugdje. Nazvao ga je Spiro i kad bi išao na put, namirisao bi ga mojim parfemom. Na njemu je spavao i kad je poginuo, no nisu ga kasnije našli u autu. Kad sam ušla u kuću, izgledala je isto. Na podu su još bile injekcije od Hitne pomoći koja je bila tamo onog kobnog jutra. Velik dio svojih stvari sam ostavila jer sam smatrala da dio mene treba ostati tamo. Ponijela sam samo osobne stvari i uspomene. Nisam mogla vjerovati da sam unutra, a da njega nema. Završila sam nakon toga u bolnici.
Zlatnog retrivera Basa kojega joj je Toše poklonio par mjeseci prije pogibje, Andrijana je ostavila Tošinim roditeljaZlatnog retrivera Basa kojega joj je Toše poklonio par mjeseci prije pogibje, Andrijana je ostavila kod njegovih roditeljaEXTRA: U svojem ste životu više puta mijenjali boravište, i to u nekoliko država. Kako to da ste nakon svega odlučili ostati u Skopju u kojem vas svaki kamen podsjeća na njega?
- Svi me to pitaju. U tome i je valjda bit. Ovdje mogu otići na sva mjesta na kojima smo bili zajedno. Mogu otići na grob kad god to poželim. S jedne strane mi je teško, s druge strane me to spašava jer sam mu blizu.
EXTRA: U Kruševu ste ostavili Basa, štene retrivera koje vam je Toše poklonio. Kako to da ga niste poveli sa sobom?
- Tošin otac Nikola je tih dana bio potpuno slomljen i nije progovorio niti riječi, jedino je pitao je li Bas jeo. Nisam ga imala srca povesti i smatrala sam da će puno više pomoći njemu nego meni. Zamislite da je sa mnom i da mu se, ne daj Bože, nešto dogodi? Ja bih umrla.


Cijeli intervju u novom broju Extre.