Malechka

"Bože brani ga od zla!"


06.03.2008.

Dnevnik makedonca o Tosinom posjetu u Ameriku!!!


Ovaj intervju je originalno napisan u oktobru 2003


Septembar 29, 2003, Ponedjeljak navece
Parkirao sam na parkingu Tuscani Grill restorana. Poziv koji je prethodio prije nekih 15-ak minuta je bio od Tonyja Ancevskog, mog prijatelja koji me je pozvao da se nadjemo tu. Taj dan sam ljeskario na kaucu nakon dugog dana ‘obertime’ (mislim da aludira na prekovremeno, op.pre.). Otvaram vrata restorana, i ugledah dugacak stol prepum zanimljivih licnosti, ukljucujuci i Tosu. Hodam okolo stola, ljubim se u obraz sa zenama, a rukujem sa muskarcima. Nalazim slobodno mjesto pored Alexa (mog prijatelja iz lokalnog benda) i istog trena narucujem Long Island (koktel, op.pre.). Pola stola zauzima bend Tose Proeskog koji ce ga pratiti na koncertnoj turneji po Americi. The Blue Funk Individuals je raznolika rock grupa, i dobri su u picu kao bilo ko sa Balkana.

Nisam bas imao neku priliku da razgovaram sa Tosetom, ali sam uspio promatrati kako ga nas/a konobar/ica (vjerni fan), odvlaci u stranu I nastavlja mu se zahvaljivati na odlicnoj muzici i svemu sto je ucinio za Balkan. Vecinu vremena sam proveo predstavljajuci se i sprijateljavajuci se sa rukovodiocima i organizatorima.

Sljedece jutro, Tose i njegova pratnja (u sustini cetvero, cijeli bend je ostao u Indiani) su trebali letjeti za New York sa Detroit Metro Aerodroma, tako da su trebali naci smjestaj i malo se odmoriti. Tony i ja smo ih odveli u hotel kod M59 (autoput, op. pre.) i prijavili ih na recepciju. Ubijedili smo upravnika hotela da je osoba koja ce prenociti ogromna pop zvijezda, tako da je on zelio cuti njegovu muziku. Slucajno smo na CD-plejeru imali ‘Nikada’, tako da se pjesma orila kroz razglas u hotelu. Izgleda da im se svidjela muzika, dok napokon nisu pitali ‘Uhh, na kojem je ovo jeziku?’ Makedonskom.

Tose je bio tih cijelu vecer, jos uvijek se oporavljao od sinocnjeg velikog koncerta u Torontu. Sve sto je rekao tu noc je bilo jedno
‘Vuf’ (lavez cuke, op.pre.) u liftu koje je bilo namjenjeno njegovoj menadzerici kada je dotakla njegovu futrolu sa gitaroom (kofer sa gitarom).



Petak ujutro, 3. oktobar, 9:00 ujutro
Uspio sam se izvuci s posla pod isprikom da sam “bolestan”, tako da bih imao cast da pokupim Tosu sa aerodroma. Stojimo na novom Macnamara terminalu, trazeci pogledom nekoga nalik na pop zvijezdu. Krajickom oka zapazim takvu osobu. Tose se cini umornim, bez sumnje zbog ranog leta. Krecemo do malog kombija, smjestamo se i krecemo prema hotelu. Putem, citava grupa se cini umornom, tako da sam programirao muziku na ‘lagano slusanje’ (smanjeno, op.pre.). Na 96.3 (radio stanica, op.pre.) Lenny Kravitz lagano pjevusi a Tose mu se pravovremeno priduzuje pjevajuci, prekidajuci samo uz povik
‘Kakvo ruzno auto!’, dok pored nas prolazi Pontiac Aztek (jos jedna od zapadnjackih invencija sa jako cudnim (ruznim) vanjskim izgledom, op.pre.).

Zaustavljamo se u Oakland Mall (trzni centar, op.pre.) I uzimamo nesto za pregristi (u originalnom tekstu pise ‘brunch’ sto zapravo znaci nesto izmedju dorucka I rucka, pa je spojeno breakfast i lunch, op.pre.) (jedino mjesto otvoreno u ta doba (??!!) bio je stand sa picom). Prvi pravi kontakt koji ostvarujem sa Tosom proizlazi u formi vica.
“Dalibore, moram ti ispricati ovaj vic!” Govori mi na makedonskom.  “Jedan papagaj i medo su putovali avionom. Papagaj udari po naslonu sjedista ispred njega. ‘Donesi mi malo rakije!’” Tose zastane da se nasmije. “’Stjuardeso, donesi mi malo viskija!’ Stjuardesa im pridje i izdere se ‘Prestani udarati po naslonu, inace cu te izbaciti iz aviona!’ Pet minuta kasnije, medo pocne lupkati po ‘stolu’ za hranu i vikne ‘Stjuardeso! Donesi mi rakiju!’” Opet hihot, ovaj put I sam Tose udari po tacni sa hranom ispred njega. ‘I tako stjuardesa opet dodje i kaze medi ‘Prestani lupati po ‘stolu’ ili cu te izbaciti iz avona!’ Deset minuta kasnije, obojica, medo i papagaj, pocese lupati po ‘stolovima’. ‘Stjuardeso, donesi na malo rakije!’ Stjuardesa, iznervirana, zgrabi papagaja i medu za vratove i baci ih iz aviona da padnu i poginu. Medo i papagaj pocese vristati, sve dok papagaj nije shvatio da moze letjeti i pocne papagaj mlatiti krilima. ‘Pticice! Pticice! Pomozi mi, ja nemam krila i ne mogu letjeti.” Sad se Tose toliko smije svom vicu da jedva moze da ga zavrsi. “I ptica se okrene medi i kaze mu ‘Trebao si je slusati onda kad ti je govorila!’ I odleti!!”



Tose se toliko smije da skoro pada sa stolice. Izgleda da nikom drugom vic nije ni priblizno smjesan, ali se pretvaramo I smijemo sa njim.

U toku povratka, kombi se poceo pusiti pod haubom. Izlazim i otvaram haubu. ‘Kakav utisak ostavljam na zvijezdu!’, pomisljam u sebi. Primjecujem sjenku iza sebe, okrecem se i shvatam da je Tose takodje izasao da pogleda.

“Hej,” govori on, upiruci prstom u predjelu motora. “Mislim da nesto nije u redu sa tim.’ Ne mogu da procijenim da li je sarkastican ili on to ozbiljno. Problem je remen koji se zaglavio, i usljed trljanja se zapusi. ‘Treba li ti pomoc?’ pita Tose. ‘Samo ga zaokreni nazad.’

Kad smo dosli u hotel, Tose uzima sobu i skoro momentakno pada od umora.

8.15 navece
U hotelu sam, kupim Tosu da bih ga vozio na njegov prvi koncert u Americi, tu noc. Koncert sluzbeno pocinje 8 navecer. Tose se treba pojaviti na bini u 9.30 ili 10, koliko nam zapravo treba da stignemo do koncertne dvorane. Na putu prema tamo, Tose je zapravo vise bio zabrinut zbog sicusne ogrebotine na prednjem panelu SUV-a u kojem sam ga pokupio – posudio sam bratov X5 i Tose je insistirao da sjedi na suvozackom mjestu. Divio se dizajnu, konstatno zapitkujuci o ovome ili onome, usporedjujuci ga sa RAV4 kojeg je trenutno imao. Tose je ogromni ljubitelj njemackih auta, I ceka ga najnoviji Mercedes M-Class kad se vrati. Ipak insistira da SUV-i trose previse goriva.

“Ovakvo auto moras stalno odrzavati cistim,” kaze on.

“Hvala, reci cu to bratu.”

Na mjesto odrzavanja koncerta (Makedonski Kulturni Centar u Sterling Heightsu, MI) stizemo unatoc moru fanova. Srecom, fanovi su bili unutra, a mi smo se prikrali postrance. Tose je potpuno smiren i sabran.
U cekaonici, Tose je opusten i miran, sposoban i znatizeljan, ali se istovremeno raspituje o mikrofonima i opremi benda. On poznaje muziku. Njegov pristup je poput tinejdzera koji se zabavlja s drugarima, a ne zilavi muzicki ego koji posjeduju mnogi drugi u toj industriji. Kao da ceka u redu za kino, a ne kao da treba da nastupa na jednom od najvaznijih koncerata u njegovom zivotu.

Pitaju ga da li zeli nesto popiti.



“Ne, hvala. Ali pitajte bend, oni su mozda zedni.” Ako i ima ego, ne pokazuje ga. Vise se brine da su svi oko njega opusteni i da im je udobno. Zapravo, upusta se u prijateljski mec hrvanja sa Goranom, jednim od njegovih pomocnika. Goran je za citavu glavu veci od njega i pobjedjuje. Tose priznaje da se njegove kick-box vjestine moraju poboljsati.

10 navece
Koncert pocinje, Tose dize rulju na noge.

11.30 navece
U prkrajnoj sobi pocinje fotografisanje sa fanovima.

Tose pozdravlja svakog fana kao da se sa njima poznaje citav zivot. S nekima se rukuje, neke grli. Neki mu objasnjavaju da im je ujak iz istog sela kao i od njegove tetkine bake vrtlar. Pozivaju ga kuci na kafu skoro sve udate zene koje su se uspjele provuci iza bine da se slikaju sa njim.

Ponoc
Tose zavrsava koncert, a rulja se kupi napolje.

2 poslije ponoci
Nakon jos jednog prijateljskog fotografisanja, Tose je vidno umoran. Na putu kuci zastajemo u Meijer (hiperxafs, op.pre.) da kupimo malo limuna (pomaze njegovom grlu poslije koncerata). Vracam se u SUV i primjecujem da je Tose obrisao citavu instrument tablu i prozor.

“Vidis, nema vise otisaka prstiju,” govori uzbudjeno.

“Prava domakinka ke bides,”kazem mu. Jednog dana ce biti odlicna kucanica. Ostali u dzipu se smiju.

“Jel’ idemo u Chicago sutra sa ovim autom?”
pita on.

“Ne, brat bi mi umro da idemo s ovim autom,” objasnjavam ja.

“Oh,” rece Tose razocarano.

Subota, 4. oktobar, 10.30 ujutro
Kupimo Tosu, menadzericu i ostatak grupe ujutro. Svih nas petero udobno se namjestamo u moj Pontiac Vibe. Ostali nas prate u Jeepu.

Svi su umorni.

Na putu tamo Tose i ja se upustamo u dugacak razgovor o autima, njegova omiljena tema. Odjednom, naginje se na stranu auta da dohvati svoju jaknu.

“Gorane, uzmi moju jaknu i izvadi CD od Eltona Johna!” Kupili smo noc prije Tosi CD najvecih hitova Eltona Johna, i on ga nije mogao prestati slusati. On ubaci CD u moj player, i bira pjesmu br.11, pjesmu koja se zove ‘Blagoslovljen”. Pocinje pjevati uz pjesmu.



Glas mu je sam po sebi muzika. Mozda zvuci odlicno na albumu ili na koncertu, ali vozeci se do Chicaga zvucao je najbolje nego ikada. Mozda jer je bio opusten, jer ga nisu pozurivali ili jer nije imao tremu. Svejedno, pjevao je bolje nego sto sam ga ikada prije cuo. Kao da je pjesma napisana posebno za njega. Sigurno ju je ponavljao 40 ili 50 minuta bez prekida, dok se napokon nije umorio. Ili se to meni samo ucinilo.

“Koje druge CD-ove imas?” pita on. Trazim okolo po autu i nadjem Tri Tenora, Chris Isaaka, Beatlese, i U2. On ubacuje Tri Tenora. Uzbudjuje se. “Volim ovo! Pavarotti je nevjerovatan! Jezim se, pogledaj!” Pokazuje na ruku i naravno da se vidi da se najezio. “Ovu operu sam pjevao na Ilindenu!” Tose otvara usta i pridruzuje se dubokom vokalu. Zna svaku talijasku rijec. “Gorane, dodaj mi laptop!”

Tose je lud za tehnologijom. Ako mu laptop nije ukljucen da slusa ili stvara muziku, onda se igra sa kamerom na mobitelu.
“Mogu li presnimiti tvoje CD-ove na svoj laptop?” Ja se slazem, a on nastavlja ubacivati CD-ove i presnimavati pjesme preko Windows Media. “Druze, koji ti je broj mobitela? Zelim da ostanemo u kontaktu,” pita on. Razmjenjujemo brojeve. Pokazuje mi sve slike na njegovoj kameri. Vecinom slike od auta, ali ponegdje naletimo na slike njega i njegove pratnje ili benda kako se zafrkavaju. Hrvanje, gadjanje hranom, smijeh. Tose se cini normalnim momkom svojih godina (22).


1 ujutro
Koncert je potpuni uspjeh. Skoro 900 ljudi (ako ne i vise) zatrpava mjesto na kojem se odrava koncert. Fanovi ovdje su jos vise opsjednuti nego oni sinoc, djelimicno zbog veceg broja ljudi. Tose se prema njima ponasa kao da je svako od njih njegov jako blizak prijatelj.

Fotografisanje je nevjerovatno. Traje skoro dva sata. Tose se slika sa njima, grli ih i potpisuje autograme. Par reportera iz lokalnih medija uspjevaju da se provuku i da ga zatrpaju pitanjima o svemu od muzike do politike, do Amerike. Tose na svako do njih odgovara kao da je izrezirano. Povremeno, pogled bi mu odlutao do kratkih suknjica djevojaka u redu. Primjetio je da sam ga uhvatio, i on nijemo izgovori
“Vau”. Pa bar znamo da voli djevojke.

Nakon fotogrfisanja, on sjeda u stolicu i pijucka sok od narandze. “Popij casicu!” uzvikuje jedan od clanova benda.



“Mislim da hocu. Bila je dobra noc.” Ispija casicu votke.

Zaista je bila dobra noc.

Ovo je nesto dok je tosa jos uvijek bi ziv!!!
Ovaj tekst je kopiran sa bloga Tose u meni....link imate tu u mojim prijateljima!!!Nadam se da se Amra nece naljutiti.............
Malechka
<< 03/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031




MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
225888

Powered by Blogger.ba